Dud je nekada bio izuzetno zastupljen u našim selima. A verovali ili ne, starih stabala ove biljke ima još uvek i u gradovima.
Stabla duda su kod nas poznata iz vremena kada su njenim lišćem hranili svilene bube koje su se masovno koristile u periodu do Drugog svetskog rata, za proizvodnju svile. Danas stabla duda koja mogu da žive i više od jednog veka, prave hladovinu a ne bi trebalo zanemariti ni plodove.
Zrele plodove duda možemo jesti sirove. Prilično su slatki i mogu se, dodati u prilog za puding, voćne salate, voćne kupove, pite… Plodovi duda upotrebljavaju se za kuvanje marmelada, želea, za sokove, sirupe, vino. Mogu se i sušiti i takvi mogu da zamene šećer. Zato se mogu samleti i dodati testu pri izradi slatkiša. Kod nas se najčešće koriste za pečenje rakije takozvane duduvače. Od plodova možemo napraviti odlične sladolede, kreme i šerbete, a sos od duda se dobro slaže sa pečenim mesom jakog ukusa, pre svega od divljači, jagnjetine ili uz pečenu gusku. Naravno da skoro niko u našoj zemlji nije iskoristio plod duda za navedene kulinarske specijalitete, ali možda će se roditi ideja pa probajte.

Postoje tri vrste: beli, crni i crveni dud.
Beli dud (Morus alba). Plodovi su beli do belo žute, povremeno ružičaste boje.
Crni dud (Morus nigra) daje plodove koji su tamno ljubičasti ili crni i imaju visoku zastupljenost antocijana u boji.
Crveni dud (Morus rubra) sličan je crnom dudu, sa time da su plodovi u zreloj fazi crveni.
U jesen su listovi crvenog duda posebne zlatno žute boje, zato je takođe i lepo ukrasno drvo.

Savet je da ukoliko nastane mrlja od zrelog ploda duda ona se najlakše može odstarniti tako što se mrlja protrlja nezrelim – zelenim plodom duda.Sok dudinja daje se i za lakše iskašljavanje, znojenje i mokrenje, za ispiranje kod zapaljenja grla i usta, naročito sok crnih dudinja, koji deluje i antiseptično.
U Japanu se iz cvetova duda izrađuje kozmetički krem za odstranjivanje pega i drugih nečistoća na koži.